Nijedan narod ne bira svoju prošlost.

Ali svaki narod bira hoće li živjeti sa istinom ili od nje bježati.

Zato se 11. jul ne tiče samo Srebrenice. Tiče se svih nas. Jer nas tjera da se zapitamo da li smo iz istorije nešto naučili ili smo samo naučili da o njoj ćutimo.

Prije 31 godine, u srcu Evrope, pred očima svijeta, sistematski je ubijeno više od osam hiljada Bošnjaka. Sinova, očeva, braće. Ljudi kojima su oduzeti ne samo životi, već i pravo da budu zapamćeni kao ljudi.

U Srebrenici nijesu ugašeni samo životi. Tamo je duboko ranjena i savjest čovječanstva.

Zato genocid u Srebrenici nije tema o kojoj se može imati „drugo mišljenje“. O njemu postoje činjenice. Postoje presude međunarodnih sudova. Postoje hiljade mezara koji svjedoče glasnije od svake politike.

A ipak, tri decenije kasnije, ima onih koji pokušavaju da umanje, relativizuju ili negiraju ono što je cijeli civilizovani svijet odavno imenovao pravim imenom.

Zbog toga je sjećanje mnogo više od pijeteta.

Ono je najjači odgovor zaboravu, laži i svakom pokušaju da se pomire nepomirljivo: istina i njeno negiranje.

Nema pomirenja bez istine. Nema mira bez pravde. Nema ni evropske, ni dostojanstvene Crne Gore ako nije spremna da bez straha i bez kalkulacija stane uz istinu, pravdu i pijetet prema žrtvama.

Ne pišem ovo prvi put.

I, nažalost, neće biti ni posljednji.

Jer, ni tri decenije kasnije, nijesmo došli do trenutka u kojem je istina o Srebrenici postala nesporna vrijednost oko koje postoji društveni konsenzus.

Naprotiv.

I danas, u samom vrhu aktuelne vlasti, sjede oni koji ne samo odbijaju da genocid nazovu njegovim pravim imenom, već i veličaju ratne zločince pravosnažno osuđene za njegovo izvršenje. Zbog toga 11. jul nije samo dan sjećanja.

Pred Srebrenicom nema neutralnih.

Biramo između istine i njenog negiranja. Između civilizacije i mržnje.

Zato ne smijemo ćutati. Ne zbog prošlosti. Nego zbog budućnosti. Zbog mrtvih. Zbog živih. I zbog svih koji dolaze poslije nas.

Da se nikada i nikome više ne ponovi.